Historija

BIO JE LEGENDA, STRAH I TREPET I TURCIMA I BEČU, HERCEGOVAČKI ROBIN HOOD: Otimao je od bogatih i davao siromašnima, a onda su ga IZDALI!

 

Glavni junak naše današnje priče je hajduk, hercegovački Robin Hood, Andrijica Šimić.

Rodio se u Ružićima kod Gruda, 1833. godine. Imao je brata Jakova i pet sestara, Katu, Angeliku, Martu, Matiju i Petromilu.

U djetinjstvu je s deset godina obavljao kmetske poslove u age Tikvine u Mostaru. Kada je navršio dvadeset godina, zaposlio se kod puškara. Kao hajduk, napadao je turske karavane, trgovce i kiridžije, najčešće na pravcu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Ordinirao je od Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, sve do Sarajeva i Travnika. Jednom je bio uhvaćen u mjestu Vinica, dok je član njegove družine Jovo Kadijević iz Glavine kraj Imotskog ubijen, prilikom bijega.

Nakon što je dugo uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, uhićen je na današnji dan 1871. godine u kući obitelji Ante Garca koja ga je i izdala. Suđeno mu je puna 22 dana. Optuženi su Andrija Šimić, kao harambaša, te Petar Sekulović, Ante Bilić, Ivan Meštrović, Petar Bašić, Mato Dražić, Jozo Ćorić, Nikola Krajina, Ante Jović, Marijan Jović, Grgo Burilo, Anto Radalj, Ilija Sekulović i Ivan Lončar. Predsjednik suda bio je Franjo Lettis a državni odvjetnik dr. Roko Paladin. Andrijicu Šimića branio je dr. Mato Lalić a na raspravi bili su i odvjetnici – branitelji dr. Marko Karaman i dr. Kosta Vojnović.

Državni odvjetnik Paladin Šimića je optužio kao krivca koji je počinio više zlodjela: jedan je ubojstvo Josipa Tomičića; pet zločina razbojstva, nanošenje teških tjelesnih ozljeda, te dvanaest javnih nasilja, raznih vrsta. Osuđeno je ukupno dvadeset osoba, među njima su neki bili hajdučki pomagači, ili su na drugi način bili upleteni u hajdučke poslove. Andrijica Šimić, Ivan Meštrović, Mato Dražić, Jozo Ćorić i Grgo Burilo osuđeni su na doživotnu robiju s jednodnevnim postom svakoga mjeseca a Ivan Lončar i Petar Sekulović osuđeni su na vješala no kasnije ih je car pomilovao i ostavio ih je u doživotnoj tamnici.

Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu. Od 1893. godine neprestano su slane molbe u Beč kako bi Šimić bio oslobođen robije. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj molbi napisao je: „Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.”

Molbe su bivale odbijane sve do 1901. godine kada su se na molbi potpisali mnogi seoski prvaci kao i neki župnici i fra Krešimir Bebek, gvardijan i nadžupnik mostarski te je Prizivni Sud u Zadru objavio kako je Njegovo Veličanstvo Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve rješenjem od 13. prosinca 1901. godine.

DOČEK U SPLITU
Nakon 30 godina provedenih u zatvoru, kad je izišao, Andrijica je bio hodajuća legenda. Doputovao je brodom u Split 17. prosinca 1901. godine, a dočekan je kao nacionalni junak. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta.

Na jednome putovanju nenadano je preminuo u Runovićima 5. veljače 1905. godine. Pokopan je na mjesnom groblju tik do groba svoga izdajnika Ante Garca, koji je organizirao njegovo uhićenje 1871. godine.

Hercegovački Robin Hood ostaće zapamćen i po izjavama na suđenju: „Pravi hajduk neće nikada silom udarati čovjeka, ako mu se ovaj ne protivi“, ali i za splitski „Pučki list“ 1905. godine: „Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio… Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema“.

(SB)

loading...
Comments
To Top